Početkom 1980-ih europski i američki tehničari otkrili su da u sustavu cirkulacije tople vode koji koristi plastične cijevi, metalni dijelovi opreme lako korodiraju, što dovodi do brzog oštećenja opreme. Godine 1982. stručnjaci su zaključili da kada se cijev zagrije, molekulama kisika je lakše prodrijeti kroz plastični sloj i prodrijeti duboko u vodu unutar cijevi, uzrokujući brzu koroziju metalnih dijelova u opremi. Kao rezultat toga, razvijena je cijev s kisikovom barijerom.
U Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, stopa iskorištenosti cijevi za zaštitu od kisika u sustavima grijanja doseže 70 posto. Nakon gotovo 20 godina praktičnog iskustva, životni vijek metalnih komponenti u sustavima cijevi za zaštitu od kisika može se produžiti za 10-20 godina.